Kad god me netko pita koje su najbolje hrvatske fantasy knjige, uvijek se malo zamislim. Iskreno, teško mi je izdvojiti jasne favorite jer domaća scena, iako prepuna potencijala, još uvijek živi u sjeni velikih svjetskih hitova. Mnogi od njih do nas uopće i ne dođu u prijevodu, pa nije ni čudo što se ponekad stvara dojam da fantasy kod nas skoro i ne postoji. A vjerujte mi – postoji. Imamo mi sjajnih autora i priča, samo što oni prečesto ostanu skrivani u ladicama ili izvan vidokruga naših knjižara.
Razloga za to, naravno, ima dosta. Izdavaštvo je uvijek prvo okrenuto zaradi – što je i razumljivo – ali zbog toga riskiramo da puno originalnih glasova ostane neotkriveno. I sami klasici u svoje vrijeme nisu lako našli put do izdavača, pa nije ni čudno da ni danas naši autori prolaze slične borbe. Ipak, oni koji se uspiju probiti donose nam prava mala blaga.
Dodatnu zbrku stvara i sama riječ “fantasy”. Kod nas se već dugo sve i svašta ubacuje pod kišobran “fantastike”. Tako kad krenete tražiti “hrvatske fantasy knjige”, nađete popise puni znanstvene fantastike ili fikcije u suvremenom okruženju, i onda vam treba vremena da shvatite što je zapravo ono klasično fantasy – svjetovi mašte, mačevi, magija, bogovi, zmajevi… ono zbog čega zaljubljenici u žanr ostaju budni do tri ujutro.
Da bih razgraničio i istaknuo baš taj pravi, epski i tamniji fantasy, izdvajam nekoliko domaćih naslova koji su na mene ostavili najjači dojam i za koje iskreno vjerujem da zaslužuju puno veću pažnju.
Dalibor Kovačec: Saga Peti Bog
Saga Peti Bog mi je možda i najdraži primjer kako se može napisati klasični fantasy koji ipak ima suvremeni ritam i emociju. Prva knjiga, Crni zmajevi, odvela me u svijet gdje je tisućljetna čarobnica spremna ponovno sve razoriti – ali ispod tog velikog sukoba odvija se i intimna drama četvero siročadi. Drugi nastavak, Magija duše, produbljuje tu intimu još više i pokazuje koliko dobro fantasy može istraživati unutarnje borbe i moralne dileme, a ne samo bitke i sukobe. Ono što Kovačec radi jest da spaja sve elemente koji žanr čine prepoznatljivim – zmajeve, bogove, magiju – ali ih ukorjenjuje u likove s kojima se lako poistovjetimo.
Ono što me posebno privlači u ovoj sagi je osjećaj slojevitosti. Na prvoj razini imate klasičnu pustolovinu, sukobe i mitske prijetnje koje prijete cijelim kraljevstvima. No, kad krenete dublje, shvatite da likovi nose teret osobnih trauma i odluka koje oblikuju njihove živote. Kovačec ne dopušta da oni ostanu samo figure u službi radnje – svatko od njih proživljava svoje sumnje, ljubavi, gubitke i izbore koji ih čine stvarnima i nimalo jednoznačnima. Time se stvara ona posebna povezanost čitatelja i lika, zbog koje ga pratite ne samo iz znatiželje što će se dogoditi, nego i zato što iskreno želite da pronađe svoj put.
Također, svijet u kojem se radnja odvija oblikovan je s puno pažnje i detalja. Umjesto da samo služi kao kulisa, on diše i pulsira, daje osjećaj povijesti, politike i kulture. Magija, religija i drevna božanstva nisu ovdje samo ukras, nego aktivne sile koje utječu na sudbine naroda i pojedinaca. Upravo taj osjećaj širine – da se negdje iza vidika događaju priče koje još nismo čuli, da svaka planina ili selo ima svoje legende – daje serijalu onu epsku dimenziju koja ga uzdiže iznad prosjeka.
Posebno mi se sviđa kako Peti Bog kombinira klasične fantasy motive sa suvremenim pripovjednim pristupom. Tempo je dovoljno brz da privuče čitatelje odrasle uz današnju pop-kulturu, ali istodobno ostavlja prostor za introspekciju i slojevitost. To znači da ćete pronaći spektakularne sukobe i čarobne prizore, ali i tihe trenutke osobnog preispitivanja koji ostaju s vama dugo nakon što zatvorite knjigu. Takav balans rijetko se uspije postići, pogotovo u domaćem fantasyju, i upravo zato Kovačec ovdje briljira.
Na kraju, ono što ovu sagu izdvaja za mene jest njezina emocionalna iskrenost. Iza svih čarolija i zmajeva osjeća se potraga za smislom, borba s tamom – i vanjskom i unutarnjom – te vječna ljudska dilema između moći i ispravnog puta. Kovačec uspijeva prenijeti onaj osjećaj zbog kojeg sam se i zaljubio u fantasy: da čitajući o drugim svjetovima, zapravo otkrivam nešto duboko ljudsko i blisko u sebi samome.
Ana Cerovac: Krsnik
Cerovčev Krsnik je priča koja me posebno oduševila svojim spajanjem povijesti i mita. Smješten usred uskočkih ratova, ovaj roman odlično koristi našu baštinu – predaje o krsnicima, Frankopane, pa čak i Vele Jožu. Stil je svjež i energičan, a opet nekako starinski prožet, baš onako kako volim – povijest utkana u fantasy svjetove.
Jelena Dunato: Tamna šuma, duboka voda
Ovo je roman koji se čita poput mračne bajke za odrasle. Slavenski folklor, gotička atmosfera i smrznuta šuma koja diše prijetnjom… sve to stvara ugođaj zbog kojeg vas naježeni prolazi. Likovi su sjajno napisani, a jezik bogat i poetski – baš daje osjećaj kao da zalazite dublje u neko mitsko vrijeme koje vas ne pušta dok ne dođete do zadnje stranice.
Krešimir Butković: Porga i bogovi Nava
Kod Porge me posebno dirnulo kako Butković oživljava slavensku mitologiju. Perun, Veles, Morana – sve te sile stapaju se u priču o vođi koji, osim s neprijateljima, mora voditi i vlastite unutarnje bitke. Roman doslovno miriše na naše planine i obale, i osjeti se veza s hrvatskim prostorom – a opet djeluje toliko univerzalno da ga možete čitati kao arhetipsku priču o svjetlu i tami.
Ovo su, barem za mene, neki od najjačih naslova domaće fantasy književnosti. Ako vi imate svoj omiljeni naslov za koji mislite da zaslužuje biti na ovom popisu, podijelite ga slobodno. Volio bih otkriti još hrvatskih fantasy priča koje vrijedi pročitati – jer znam da ih ima, samo čekaju da ih izvučemo na svjetlo.
Odgovori